Styling: Tragovi visoke mode

0

Piše: Ashok Murty

Detalji na tkanini od koje je sačinjena naša odeća nisu skorašnji izum – od trenutka kada su ljudi počeli da se oblače počeli su kao vrsta da ispoljavaju tu čudnu potrebu za kićenjem; veoma rano i materijali koji su korišćeni za izradu odevnih predmeta (koji bi esencijalno trebalo samo da štite od spoljašnjih elemenata) počeli su da bivaju ukrašeni. U našoj nacionalnoj tradiciji najčešće je prisutan vez – od onog običnog od pamučnog konca, preko svilenog, pa sve do srme. Samo da podsetimo, ta vrsta dekorisanja nikada nije bila ograničena samo na žensku odeću, ali ovaj put ćemo se baviti upravo detaljima na njoj i to u malo širem kontekstu.

U Parizu, svetskoj prestonici mode, postoje dve ovlašćene manufakture koje imaju licencu da ukrašavaju vezom, šljokicama ili kamenčićima one tkanine od kojih će se praviti odeća koju će poznati dizajneri prikazati na nedeljama visoke mode. Samo jedna od njih, koju vodi  Fransoa Lesaz, prišije ručno pred svaku sezonu preko sedam miliona perlica. Ova manufaktura je poznata po svom izuzetnom kvalitetu vezenja i prišivanja detalja i za ove poslove angažovano je mnogo ljudi. Ovaj podatak čak i laicima objašnjava zašto je garderoba atribuirana kao deo “visoke mode” tako skupa – pravilima koje je još davno propisao esnaf  proizvođača ovakve odeće precizirano je da sva ukrašavanja tkanine moraju biti izvedena ručno i to preko ovlašćenih i licenciranih izvođača.

Kreacija čuvene Gospođice

Međutim, to nije sprečilo “obične” žene da požele (i realizuju) da na sličan način oplemene svoju svakodnevnu “dosadnu” odeću. U poslovnom okruženju, gde bi svaki ekscesivni iskorak u previše “raspričanu” odeću predstavljao neoprostiv faux pas, personalizacija je krenula baš u ovom smeru. I sama žena, Koko Šanel je bila prva koja je shvatila da ženama u svetu biznisa (mada se to tada nije zvalo tako) treba ponuditi odeću koja neće biti tako”stroga” i “dosadna” kao ona muška. Za svoj prepoznatljiv potpis (pored žerseja) uvela i bukle, vrstu tkanine koja je prvi put proizvedena daleke 1880. u kojoj je površina taktilana i neravnomerna (za njenu proizvodnju korišćeno je bukle predivo u kojem su niti različito upredene tako da je krajnji rezultat predivo kovrdžave ili “raščupane” strukture). U svom već čuvenom Šanel kostimu, tzv. “prolećnom” (koji će uskoro napuniti 90. rođendan, ostajući pri tome bazično isti i stalno prisutan u garderobi poslovnih žena od stila koje ga iznova reinterpretiraju i modifikuju u zavisnosti od trenutnih trendova – ove sezone npr. imaju svoj veliki “povratak na scenu”), čuvena Gospođica je njegovu prilično rustičnu i robusnu pojavnost oplemenjivala ukrasnim paspulima od upletenog gajtana ili ga ostavljala nezavršenim tako da se na ivičnim šavovima pojavljuju rese, dok je za specijalni završni detalj koristila maštovitu dekorativnu dugmad. (Usput, dotična Gospođica je pored ostalog uvela bižuteriju kao standard u ženski nakit i to tako da se njeno poreklo nije pokušavalo prikriti – nakit koji je kreirala Šanel uvek je bio ekcesivan, ali dizajniran na takav način da se veštački i “jeftin” materijal od kojeg je načinjen iskoristi na najbolji mogući način…)

Možda je način na koji je poznata dizajnerka koristila DETALJE na tkanini za svakodnevnu odeću koja se masovno proizvodi (konfekcija, kako je danas nazivamo) bio njen subverzivni put da od žene napravi subjekat (dok su je njene muške kolege uvek tretirale kao objekat, a ponekad to čine i danas…).  Odnosno, Gospođica, kako su je njeni savremenici nazivali, i sama žena koja je gradila karijeru, shvatila je veoma brzo sve probleme sa kojima se zaposlena žena morala suočavati svakodnevno prilikom izbora svoje dnevne radne “uniforme”. Stilizovano muško odelo (danas poznato kao “power suite”) bilo je samo jedan od odgovora na taj problem – mnogim ženama takva vrsta maskulinizacije nije odgovarala ni po senzibilitetu ni po formi (dovoljno je da imate nešto naglašenije sekundarne seksualne atribute i visinu ispod prosečne pa da vas klasično žensko poslovno odelo, tzv. “kostim”, pretvori u sopstvenu karikaturu). Sa druge strane, kreatori tog vremena su se bavili samo klijentelom sa dubljim džepom, odnosno ženama iz viših krugova, koje nisu imale potrebu da rade, a odeća koju su birale i nosile bila je samo spoljašnja manifestacija njihovog materijalnog i društvenog statusa (još više njihovih muževa/očeva).

Večno moderno

Gospođica Šanel je bila prva od dizajnera (danas je u tome slede Dona Karan, Mijuicija Prada, Džil Sander ili Dragana Ognjenović među mnogima…) koja je prateći baš svoj “ženski” senzibilitet stvorila bazično veoma simplifikovanu i veoma praktičnu odeću. S obzirom da je ta odeća po svojoj konstrukciji bila potpuno neutralna (tako da je, u stvari, Gospođica rodonačelnik “minimalizma”) i prilagodljiva svakoj ženi, jedini način da se ona oplemeni je bio upravo – detaljima. Tako je ova više nego mudra inovatorka posegla za sredstvom koje nije rešenje iz prve ruke: umesto da “komplikuje” svoje jednostavno i krajnje funkcionalno rešenje, uvela je bogate “višedimenzionalne tkanine” (za razliku od “jednodimenzionalnih” muških štofova) naglašene strukture, kao što je bukle, i sve obogatila čitavim nizom već spomenutih detalja. Tako je u istom potezu stvorila odeću koja je krajnje utilitarna, čak simplifikovana u odnosu na muški pandan, ali istovremeno naglašeno ženstvenu i bogatu detaljima koji su karakteristični za taj pol.

Kao kuriozitet treba podsetiti da se Gospođica Šanel posle Drugog svetskog rata povukla u dobrovoljni egzil u Švajcarskoj (pošto joj Francuzi nisu mogli oprostiti preveliku “bliskost” sa okupatorom) iz kojeg se trijumfalno vratila kolekcijom koju je prikazala 1953. Njen povratak na modnu scenu izazvala je pojava New looka koji je ženu redefinisao kao objekat želje. Tada sa njene strane lansirano “prolećno odelo” od buklea ostalo je do danas jedan od modernih klasika savremene poslovne garderobe – ovih dana je “ponovo” veoma moderan. Na ovaj način je samo potvrđena teza poznatog arhitekte Adolfa Losa po kojoj je zaista moderno samo ono što je večno.

Takođe, sa aktuelnim kretanjima u bon tonu savremenog poslovnog oblačenja i tendencijom u pomeranju ka zaista “modno – neformalnom” koncept odeće koja je obogaćena detaljima, a pri tome i dalje krajnje utilitarna, dobija na značaju. Individualizacija i personalizacija upravo mogu ići i kroz izbor “klasičnih” komada interpretiranih u “novim” tkaninama koje su bogate detaljem.

Danas je pored već klasičnih materijala kao što je navedeni bukle uveden čitav niz tkanina od mešavina vlakana različitog porekla “pripremljenih” za dalje hemijske tretmane, te se savremena poslovna odeća može proizvoditi tako da krajnjem nosiocu daje utisak kao da je sašivena samo za njega. Gurui minimalističkog koncepta odeće posežući za ovakvim sredstvima daju svojim proizvodima sasvim neočekivane dimenzije. (Ako nije jasno o čemu govorim molim drage dame da samo malo pažljivije proanaliziraju kolekcije Prade ili jednog Armanija…).

Sa bogatim detaljima dobijenim vezenjem, ali i štampom (danas ona postoji u toliko pojavnih oblika, od “normalne” do ekspandirane koja daje efekat bogatog pliša) ili detaljima bliskim bižuteriji savremena poslovna odeća za dame može biti sve samo ne dosadna. U ekstremnoj formi ona može postati nešto blisko teatarskom kostimu, u odmerenoj može dati snažan individualni pečat, utisak luksuza delića visoke mode i mogućnost da se kreativno razigrate u definisanju sopstvenog stila. Ono što kod mene izaziva malu teskobu je to što u svojoj okolini srećem samo primere iz prve gore navedene kategorije.

Share.

About Author

Comments are closed.