Styling: Govor boja

0

Piše: Ashok Murty

Postoje dva likovna (ili tačnije, opšte estetska) fenomena koja igraju veliku ulogu u komuniciranju odećom. Oni su tu prisutni već vrlo dugo tako da se njihov uticaj iz domena svesnog preselio u podsvesno; u nekom trenutku prestali smo da ih racionalno procenjujemo i počeli da ih – podrazumevamo. I jedan i drugi vrlo snažno deluju na našu psihu…

Čulo vida je najvažnije i najsnažnije od svih ljudskih čula. Mi smo kao biološka vrsta oslonjeni na njega u svim domenima svakodnevnog življenja. Setite se samo trenutaka kada nestane struje u večernjim satima: odsustvo svetlosti prisan i poznat prostor začas pretvara u nepoznatu teritoriju, gde na nas vrebaju svi naši skriveni strahovi, a predmeti koji nas okružuju postaju neprijateljski raspoloženi. To samo govori da svetlost igra ogromnu ulogu u našoj percepciji sveta koji nas okružuje. Naša potreba za svetlošću svrstava nas u “dnevne životinje. Važno je naglasiti i to da je psihološki nadražaj koji neki predmet ili površina izazivaju kod nas mnogo veći u onom domenu koliko je on svetao ili taman, nego kako je on obojen. A taj likovni fenomen naziva se valer.

Po svojoj definiciji valer predstavlja reflektovanu količinu svetlosti sa neke površine. Što je valerski indeks veći, površina o kojoj govorimo je svetlija i obrnuto. U tom smislu bela boja ima valerski indeks 100, odnosno, ona reflektuje svetlost koja pada na nju 100%, dok crna ima valerski indeks 0, tj. sa crnih površina svetlost se uopšte ne reflektuje. Osvrnemo li se oko sebe poluzatvorenih očiju i pogledamo svet u kome se nalazimo, shvatićemo da se intenzitet boja umanjuje, ali da se kontrasti između svetlih i tamnih površina intenziviraju. Upravo to je valer. U svakodnevnom jeziku on se pojavljuje svakog puta kada za nešto kažemo da je “svetlo plavo” ili “tamno zeleno”. Na taj način mi već unapred određujemo valerski kvalitet predmeta koji opisujemo.

Kada bismo zamislili svet oko sebe kao crno-belu fotografiju (ili crno-beli film) shvatili bismo da su crna i bela samo ekstremi prisutni u minimalnom procentu, a da su bezbrojne nijanse sive ono što dominira. (Belo i crno u stvari nisu boje, već skupovi boja, no u smislu valera ih tretiramo kao takve.)

Osnovna valerska skala izgleda upravo ovako – dakle sastoji se od bele i crne na početku i kraju i sedam gradiranih (od najsvetlijeg do najtamnijeg) tonova sive. Grupisane su u tri grupe:

Svetli ili visoki ključ
Srednji ključ
Tamni ili duboki ključ

Svaki od ovih ključeva ima određenu simboliku koja nikako nije slučajna. Naprotiv, ona proističe iz tradicije nas kao vrste i kolektivnog sećanja pretočenog u tu tradiciju. Neki od simbola ključeva su:

Jutro
detinstvo
početak
ženski princip
spolja

Dan
zrelost

Noć 
starost
kraj
muški princip unutra

Kroz život i valer

Šta to znači kada se prevede na svakodnevni jezik? Uzmimo npr. belu boju. Ona je simbol početka, jutra, početka života i otvorenih prostora. Kada se to primeni na odeću dobijamo arhetipske “uniforme” novorođenčadi, od jednog istorijskog momenta i nevesti (kada je neiskustvo postalo poželjan atribut za stupanje u brak), aktivnosti na otvorenom, tj. sporta. Belom bojom koja potpuno reflektuje svetlost obeležavamo one pripadnike ljudskog društva koji su na nekom početku; belo je boja nevinosti i neiskustva. Ova simbolika se najjasnije manifestuje upravo na novorođenčadi. Obeleživši ih na ovaj način mi ostalim članovima zajednice poručujemo da to biće nema nikakvo iskustvo o svetu oko sebe, da nema izgrađen emocionalni aparat kojim bi procesiralo nadražaje koji dolaze spolja i da se od onih oko njega očekuje da ga štite i pomognu mu. I dan danas odstupanje od ovog arhetipa izaziva reakcije – od zbunjenosti do straha. Videti bebu u npr. crnom u najmanju ruku izaziva čuđenje, u najgorem slučaju šok i odbojnost.

Sličnu reakciju izazvala bi i starica u svetlo ružičastoj haljini na bele rade. U govoru odeće postoje ovakvi arhetipovi, koji se ne mogu razbiti čak ni danas kada je bar po “modi” sve dozvoljeno. Naročito ne u sredinama koje na neki način inkliniraju tradicionalnim vrednostima, kakva je naša.

Kako prolazimo kroz život valer na našoj odeći postaje sve zasićeniji i tamniji, kao da se očekuje da se sticanje životnog i emotivnog iskustva reflektuje i na njoj. Tako sa životnim menama prelazimo iz jednog u drugi ključ, da bismo na kraju stigli do crne.

Svetlosni komunikacijski krug

U našoj tradiciji (ali i u celokupnoj judejsko-hrišćanskoj kulturi) crno je boja žalosti. Njome se obeležavaju osobe koje tuguju za najmilijima; crnom bojom, koja potpuno upija svetlost, poručuju najbližoj okolini da se nalaze u  posebnom emocionalnom stanju, da su im kapaciteti za komunikaciju smanjeni i da ih treba, iz pijeteta, ostaviti na miru. (Iz istog razloga crna je dugo vremena bila omiljena boja aristokratije, klera, umetnika, egzistencijalista, a od 80-ih, sa ustoličavanjem minimalizma kao noseće estetike, i onih koji su preispitivali banalne manifestacije potrošačkog društva).

Ni belo ni crno označene osobe, u stvari, ne komuniciraju odećom. Onog trenutka kada se “zatvorite” u jedan valer koji na istovetan način reflektuje svetlost sa celokupne površine koja vas pokriva, šaljete veoma snažnu vizuelnu poruku, ali u kojoj ste vi pre svega simbol, a mnogo manje konkretna osoba. Zašto? Samo ako na sebi imate odeću različitih valerskih kvaliteta možemo govoriti o “kruženju” svetlosti na vama, odnosno refleksiji svetlosti različitog intenziteta u zavisnosti od valera pojedinačnog odevnog predmeta. Na taj način stvaramo nešto što stručnjaci nazivaju svetlosnim komunikacijskim krugom. Psiholozi su otkrili da su osobe koje imaju različite valerske kvalitete na odeći mnogo “privlačnije” u komunikacijskom smislu. Vizuelno su interesantnije, i osobe koje dolaze u kontakt sa njima bivaju “uvučene” u komunikaciju.

Kako to izgleda u konkretnom slučaju? Ako analiziramo tradicionalni poslovni kostim utvrdićemo da je on:
a)    siv (s tim što inklinira tamnijim valerima iz srednjeg ključa i najsvetlijim iz tamnog)
b)    sa obaveznom svetlom košuljom (tradicionalno belom, ali danas i sve pastelne boje ulaze u igru) koja je nepobitno u svetlom ključu
c)    crnim cipelama, kaišem i remenom na satu (crno kao najekstremniji valerski kvalitet iz dubokog ključa)
d)    kravatom koja valerski može biti smeštena u bilo kom delu srednjeg ključa, ali i u visokom i dubokom (osim najekstremnijih valera, tj. crnom i belom)

Upotrebivši valerske kvalitete na ovaj način mi smo se uklopili u njihovu simboliku:
a)    kako je noseći valer koji zauzima najveću površinu naše pojave smešten u drugu polovinu skale upotrebili smo sledeća simbolična značenja: radi se o zrelom dobu konkretne osobe koja svoje aktivnosti obavlja u toku dana i ranih popodnevnih časova (kako se radni dan pomerao u kasnije sate tako je i valer odeće postajao tamniji), a ta osoba se bavi “muškim” zanimanjem (ne treba smetnuti s uma da je inicijalno poslovno okruženje bio muški domen; žene koje su se kasnije uključile u “igru” bile su navedene da taj princip poštuju)
b)    dodajući belu (košulja) i crnu (detalji) uključili smo i druge valerske kvalitete. Najsvetliji valer se logično nalazi uz lice, najvažniji organ komunikacije, dodatno ga dosvetljavajući reflektovanom svetlošću, i poručuje da je osoba u pitanju od onih koje svoje aktivnosti počinje rano, da je svesna sveta koji se nalazi izvan njenog okruženja i da na taj način unosi dodatnu “svetlost” u svoje, inače na zatvoreni prostor upućene aktivnosti.
c)    crno kao boja cipela i detalja smeštena je najdalje od lica i kaže da je konkretna osoba unela dašak noći na sebi i to na najudaljenijim delovima tela od lica. Crno, kao boja za koju smo već konstatovali da potpuno upija svetlost i praktično ih vizuelno “ukida” na taj način, smeštena je na površine najmanje bitne za komunikaciju.

Šta smo mi, u stvari, na ovaj način napravili? Napravili smo na svojoj odeći nešto što se u teoriji zove “srednji minor ključ”, gde se kao noseći valer pojavljuje jedan od valera iz srednjeg ključa, dok su na njega dodati akcenti iz dubokog i visokog ključa. Na taj način smo istovremeno upotrebili sve valerske kvalitete spektra, gde noseći svojom simbolikom daje osnovno značenje a ostali ga dopunjavaju.

Mesto “male crne haljine”

Gde se tu uklapa npr. čuvena “mala crna haljina” oko čijeg autorstva još uvek lome koplja poklonici rada Pola Poarea i Koko Šanel? Kako da odevni predmet, kompletno smešten samo u jedan valer čiju smo simboliku detaljno objasnili, bude apostrofiran kao jedan od najuniverzalnijih odevnih predmeta garderobe, koji se može naći kod svake savremene žene koja drži do sebe?

U svom tradicionalnom izdanju “mala crna haljina” ide sa niskom belih perli (po meni, a bogami i svim ženama za koje se govorilo da su “ikone stila”, jedini večni dodatni detalj, pre svega zbog svoje elegancije, statusne simbolike koju sobom nosi, a iznad svega zbog načina na koji meko reflektuju svetlost). U objašnjenju se već i naslućuje odgovor na enigmu zvanu “mala crna haljina” – ona uvek ide sa nekim detaljem, pre svega nakitom, koji snažno i dramatično reflektuje svetlost, tj. ima valerski kvalitet blizak čisto beloj boji.

Kada na odeći upotrebimo ovako dramatično konfrontirane valerske kvalitete kreiramo tzv “duboki major ključ” u kojem je kao noseći upotrebljen valer indeksa nula (ili najbliži njemu), akcentovan malim ali upadljivim detaljem sa suprotnog kraja spektra. Na taj način situaciju u kojoj se pojavljujemo u ovakvoj odevnoj kombinaciji smeštamo u veče, naglašavamo njenu izuzetnost u odnosu na svakodnevicu, određujemo je kao izuzetno svečanu i celoj priči dajemo dozu patetike u onom plemenitom smislu klasične Grčke.

Pandan maloj crnoj haljini u muškoj garderobi je smoking, koji se tradicionalno kombinuje sa blistavo belom košuljom sa plastronom. Odnos valera je identičan kao i mesto njihove primene.

Svako posezanje za major ključem (postoji i visoki major ključ gde je noseći valer beo, dok su akcenti crni) mora da ima debelo utemeljenje u situaciji za koju se odevamo. Major ključevi su ekstremno dramatični i u komunikacijskom smislu provokativni; upotrebimo li ih izvan dobrog konteksta šaljemo pogrešnu poruku o sebi: da smo egzibicionisti i ekcentrici koji mnogo više drže do sebe nego do okruženja.

Verovali ili ne, azbuka (ili abeceda) valera je možda najbolji način koji možete primeniti da biste od svoje pojave počeli da formirate artikulisane rečenice. Kada ga savladate i propustite kroz na njemu utemeljenu analizu svoje svakodnevno pojavljivanje možete da krenete korak dalje i da u igru uvedete svoje afinitete, estetske preference i temperament.

Share.

About Author

Comments are closed.