Putovanja: 48 sati kroz Srbiju

0

Piše: Slobodan Ogrizović

Kao i svi drugi muževi, i ja sa godinama u braku stičem neophodna iskustva. Kada je pre pet godina supruga najavila odlazak na godišnjicu maturske večeri (tj. vikend u Paraćinu), to je bila prilika da se istaknem i samostalno pričuvam dvoje sitne dece i usput obavim sve moguće kućne poslove. Sada, pet godina kasnije, velikodušno sam (tj. “smo” – računajući i decu, više ne tako sitnu) ponudio vožnju do Paraćina (a i nazad), s tim da nas troje koji ništa ne obeležavamo prenoćimo negde u širem regionu i sutra dođemo u neko doba kada se “maturanti” siti ispričaju, pa da se vratimo u Beograd i da tamo ustreptalo sačekamo 2014. godinu i novu godišnjicu mature. A kućne poslove ćemo već obaviti po povratku. Gem, set i meč…

Sigurno se pitate kakve to ima veze sa menadžmentom i GM-om. Pa ceo putopis i sve što se dešavalo oko puta može se naći u paralelnom svetu menadžmenta: kako zgrabiti priliku za vreme krize; istraživanje novih mogućnosti i novih tržišta; dugogodišnja priprema i edukacija (čitanje o Srbiji, odlazak na turističke sajmove) kao preduslov za brze odluke; kako motivisati bliske saradnike (ženi ponuditi prevoz, a deci kupovinu suvenira i ručkove u restoranu); praćenje i poznavanje nove zakonske regulative (Zakon o saobraćaju:); kontinuirano učenje stranih jezika (komunikacija sa monahinjom iz Irske:); upravljanje rizicima (vožnja po srpskim putevima)…

Pošli smo iz Beograda u subotu oko podne, po kišovitom danu i sve je ličilo na običan “allez-retour” do/od srpske prestonice staklića. Da baš sve ne bude samo i jedino auto-put, kod Velike Plane smo skrenuli ka Koporinu, manastiru čiju tablu/putokaz već više od deceniju gledamo kada idemo iz Beograda ka jugu i svaki put sebi obećamo da ćemo obavezno svratiti čim sledeći put pođemo na tu stranu.

Sveto miro Despota Stefana

Ništa „logičnije“ nego do srednjovekovnog manastira doći – srednjovekovnim putem. Pretpostavljam da ni u vreme Despota Stefana na putu nije bilo toliko oštećenja i rupa! Kako god, posle nekoliko kilometara vožnje izlazi se iz Velike Plane i uskoro se dolazi do Koporina, prateći uredno poređane putokaze.

Kroz manastirsku kapiju ulazite u pravo malo imanje, a dalje vas ka crkvi posvećenoj Sv. arhiđakonu Stefanu nizbrdo vodi puteljak oivičen bokorima ruža, ukrasnim žbunjem i drvećem. Prava mala botanička bašta! Sa leve i desne strane nalaze se konaci i pomoćne manastirske zgrade, a u dnu imanja uzdiže se crkva koju je Despot Stefan podigao posle Angorske bitke 1402. godine.
Manastir je mnogo puta stradao i isto toliko puta se dizao iz pepela. Najznačajniji dokumenat, spašen od propasti, danas je delo đakona Damjana „Koporinski letopis“.

Manastir Koporin

Tokom radova na obnovi crkve 1977. godine pronađena je grobnica sa moštima, za koje je na osnovu naknadnih ekspertiza zaključeno da pripadaju svetom Despotu Stefanu Lazareviću. Monahinja koju smo zatekli u crkvi ljubazno nam je pričala o manastiru, pokazala nam skiptar, krunu i mač Despota Stefana, pozlaćene posle otkrivanja.  A kada smo se približili ćivotu, na delu blizu krune, nozdrve nam je ispunio miris svetog mira iz svetiteljevih moštiju.

Pričala nam je monahinja i o čudotvornosti mesta gde su mošti pronađene, koje je, uz vodu iz obližnjeg svetog izvora i ustrajne molitve, pomoglo mnogim nerotkinjama da osete čari majčinstva.

Bunar sa svetom vodom nalazi se stotinjak metara podno crkve, a dok pijete, sa velike ikone na vas gledaju blage oči Bogomatere.

Pored manastirske crkve se nalazi putokaz ka Radovanjskom lugu i crkvi Pokajnici, gde piše da vam za tu šetnju treba oko sat i četrdeset minuta. Druga varijanta je, naravno, da sednete u kola, ali vam treba malo raspitivanja po obližnjim selima i pojedinim raskrsnicama da ne biste zalutali. Pošto smo bili u žurbi, mi smo ovu posetu odložili za neki drugi put.

U zadužbini kneza Lazara

Kolima smo dalje projurili (poštujući novi Zakon o saobraćaju) kroz Bošnjane i Raču, putem ka Markovcu. Ako odatle želite da nastavite ka Svilajncu, vozite oprezno da ne biste promašili (neobeleženo) skretanje sa glavnog puta. Ako ga ipak promašite, nastavljate ka Lapovu. Mi smo se tu ponovo uključili na autoput i brzo stigli do Ćuprije. A onda, kako se uključili, tako se i isključili da bismo obišli i manastir Ravanicu smešten u zelenoj klisuri istoimene reke.

Ravanica

Subota je bio dan za ekskurzije i brojne turističke posete manastiru, pa smo se utopili u đačke kolone koje su se ulivale u portu manastira. Ravanica je okružena ostacima zidina koje su nekada imale sedam kula. Danas prostorom dominira novoizgrađeni konak koji je zaista mogao da bude nekako drugačije rešen, ali dobro… Manastir je sazidan 1381. godine kao zadužbina kneza Lazara i kneginje Milice, u duhu Moravske škole. Tvrđava koja okružuje crkvu verovatno je podignuta nešto ranije od crkve, dakle za života kneza Lazara.

U manastirskoj crkvi Vaznesenja Gospodnjeg, nalaze se mošti kneza Lazara. Sa mukom čuvane kroz istoriju, one su konačno mir našle u ovom manastiru/zadužbini 1989. godine, tačno šest vekova posle Kosovske bitke. Posle pada srpske despotovine 1459. godine Ravanica je delila sudbinu države i naroda i doživela mnoga pustošenja i razaranja. Danas, ipak, osim u unutrašnjosti crkvi ima se šta videti i na fasadi: tu su ukrasne rozete i venci, uz dodatne ukrase na prozorima.

Sokobanja, Sokograd…

Puni utisaka, istim putem vratili smo se do Ćuprije, a zatim lokalnim putem neprimetno ušli u Paraćin i tako obavili prvi deo naše misije – spajanje maturanata paraćinskog okruga. A nas troje, birajući kuda i šta dalje, odlučismo da se sjurimo do Sokobanje…

Tekst u celosti možete pročitati ovde

Share.

About Author

Comments are closed.