Jedno iskustvo: Strani partneri u Beogradu

0

Piše: Slobodan Ogrizović

Tokom prethodnih nekoliko godina malo koja (srpska, beogradska) firma nije bila u prilici da sarađuje sa stranim partnerima – bilo da se imalo posla sa budućim vlasnicima ili kupcima delova firme, menadžerima iz srodnog biznisa, konsultantima… Tako je i moja firma, u okviru višegodišnjeg Projekta korporativnog razvoja, osetila sve čari saradnje sa stranim konsultantima. O čisto poslovnom delu saradnje nećemo ovom prilikom. Zavisno od situacije, kontakti su se odvijali kroz razne sastanke, formalne i neformalne, prezentacije, predavanja, radionice (čuveni “workshops”), seminare, itd. Mnogi od stranaca na poslovnom proputovanju kroz Beograd dolazili su kod nas više nego jednom, a veliki broj konsultanata je, zbog angažmana na višemesečnim ili čak višegodišnjim projektima, skoro i živeo u Beogradu u iznajmljenim kućama i stanovima. Oni će i biti tema ovoga teksta.

Bilo je tu Šveđana, Iraca, Škotlanđana, Engleza, Norvežana, Finaca… Čitav spektar zanimljivih ljudi širokog životnog i poslovnog iskustva, koji su se vrlo brzo adaptirali na srpsko okruženje i, posle trogodišnje saradnje – mogu reći da su se prilično dobro osećali (i proveli) u našem glavnom gradu. Takođe, i pored raznih predrasuda o različitim nacijama i kulturama, mogu mirne duše da kažem da komunikacija ili različit mentalitet nikada nisu predstavljali problem. Pođimo redom.

Susret i instrukcije

Dakle, u Beogradu je novi stranac! Prvo upoznavanje se obično odigra u vašoj firmi, u zakazano vreme, sa prilično zgusnutim dnevnim redom. I pored toga što smo mi radili od sedam ujutru, stranci (konsultanti) su sa nama bili od 8 ili 9 sati ujutru i ostajali često i posle nas u kancelarijama da pozavršavaju poslove koji nisu, baš uvek, bili službenog karaktera – kako nam je to u početku izgledalo. Bilo je tu i dopisivanja sa familijom, traženja novih poslova i projekata… (uglavnom, tek da se zna da ni zapadni profesionalizam nije uvek savršen).

S obzirom na njihove ciklične posete od po 5-6 dana (dolazak je obično bio nedeljom uveče, a odlazak tokom naredne subote) – i pored obimnog posla, bilo je tu dovoljno slobodnog vremena, obično radnim danima – popodne i uveče. Tu počinje vaša uloga: da li da se potrudite da budete dobar domaćin ili da zadržite distancu i da vodite računa samo o sledećem sastanku? Naravno, postoje tu dve stvari – jedno je da, bez obzira na lične simpatije, imate odmeren, gostoljubiv i kulturan pristup. To znači da ćete gostu obezbediti odgovarajući vodič (na engleskom jeziku) o Beogradu, dati mu odgovarajuće telefone taksi vozila (i malo ga upoznati sa cenama, za svaki slučaj); preporučiti mu nekoliko restorana i, obavezno, dati mu vaš broj mobilnog telefona i jasno mu staviti do znanja da vam se javi kad god i šta god mu bude zatrebalo tokom tih nekoliko dana boravka.
Drugo, kao i sa bilo kojom drugom osobom, možda ćete vas dvojica (dvoje, dve) brzo pronaći zajednički jezik i osetiti potrebu da se posle posla dodatno ispričate u nekom kafiću ili restoranu, možda se dogovorite da odete zajedno na večeru, a možda da obiđete zajedno Kalemegdan, Knez Mihajlovu, ili čak da zajedno provedete nezaboravnih sat vremena u kolima pokušavajući da se uključite na Gazelu…

Komunikacija

Što se tiče (uspešne) komunikacije, znanje engleskog je, svakako, potreban i dovoljan uslov. Dolazak stranaca je uvek prava motivacija za ponovno upisivanje kurseva engleskog (ili nekog drugog) jezika, što je, u kombinaciji sa e-prepiskom i svakodnevnim pričanjem, idealna prilika da usavršite svoje znanje jezika do neslućenih visina. Tokom poslovnih sastanaka i rada u firmi, obično vam je na raspolaganju prevodilac. Ali, ukoliko će saradnja trajati mesecima ili godinama, mnogo je bolje da odmah pređete na komunikaciju „jedan na jedan“, pa čak i po cenu da, u početku, baratate skromnijim fondom reči, i da koristite ruke i noge da biste objasnili šta želite da kažete. Prevodilac će tokom večera i neformalnog druženja ipak biti neka vrsta stranog tela (ako ga zovete samo da bi prevodio, a ne zbog zajedničkog druženja), a nije ni fer da tokom večere pričate, pa jedete; vaš konsultant jede dok vi pričate, i priča dok vi jedete, dok nesrećeni prevodilac sve vreme prevodi i priča (i tužno gleda u svoje jelo). Gramatika? Vaš strani partner će vam, koliko sam ja to primetio, uvek papagajski ponavljati kako vi vrlo dobro govorite engleski jezik, i kako vi mnogo bolje govorite njegov jezik nego on vaš, i slične patetične izjave, ali to je tako… Iskoristite priliku, učite, vežbajte, pričajte i uskoro ćete i vi i vaš konsultant biti potpuno zadovoljni znanjem jezika i nećete ni primećivati kako uspevate da ispričate i objasnite apsolutno sve što želite o nekom poslovnom poduhvatu.

Granice gostoprimstva

Šta ako vaš strani partner (možda, a dešavalo se) iskaže želju da upozna i vašu porodicu? Naravno, to se može desiti posle nekoliko dolazaka u Beograd i posle sati i sati ćaskanja o raznim neformalnim temama. To će opet biti vaš lični stav i ne treba se osećati neprijatno kako god odlučili. Zgodno je, ali ne i neophodno, da i članovi vaše porodice govore isti strani jezik (obično engleski), ali, opet, možete jedno veče igrati i ulogu prevodioca – to je uvek dodatna mogućnost za zabavu. Što se tiče nekog pretpostavljenog arogantnog i hladnog stava, recimo anglosaksonskih konsultanata (u stilu – kad bi to oni mene upoznali sa svojom porodicom?!), mogu samo da konstatujem da nas je naš konsultant iz Severne Irske, prilikom odlaska na obuku u Belfast već sledeće večeri
odveo na nekoliko sati svojoj kući (i počastio ginis pivom; istina, kad je izneo malo dimljenog lososa upitao je da li smo ikada probali taj specijalitet: eto, ipak je imao malo predrasuda), a zatim nas provozao do istočne obale severne Irske (sa pogledom na Škotsku) da bismo potom završili u predivnom restoranu sa morskim grgečom na meniju!

Gostoprimljivost je lepa, ali kad je diskretna i kada je neko traži. Kao što se to verovatno i vama dešavalo u obrnutoj situaciji – kada negde poslovno otputujete, obično ste bili najsrećniji kada se završi i poslednji sastanak pa odete do vašeg hotela ili krenete u skitnju po nepoznatom gradu. Često je to mnogo prijatnije nego kada vam vaši domaćini organizuju “zabavu” i redovni odlazak na večeru tokom, recimo, svih pet dana boravka u inostranstvu. Tako je i u Beogradu – vaš konsultant će vam odmah reći da li bi radije ostao sam i prošetao malo po centru grada nego da ode na neku polu-poslovnu večeru sa vama ili još nekim kolegama iz projekta. Ako je tako, nemojte insistirati i navaljivati, uvek će biti drugih prilika.
S obzirom na brojne međunarodne projekte i putovanja, većina stranaca ionako provodi značajan broj sati po restoranima i to im sigurno ne pričinjava neko izuzetno zadovoljstvo. Neki put, koliko sam mogao da primetim, bili su mnogo zadovoljniji kada bismo odšetali na doručak u neku od lokalnih pekara na „Buvljaku“, a još kada bi im tamo (posle nekoliko dolazaka) doneli da probaju određene lokalne specijalitete (zeljanice, burek, posne pite…) sreći nije bilo kraja. Moj glavni konsultant je, tako, bio oduševljen kapućinom u Veropulosu (novobeogradskom) i stalno je ponavljao da je to najbolji kapućino od svih koje je probao u desetinama restorana i kafića po Beogradu.

Ko je tu domaćin?

Kad smo već kod restorana i obroka u internacionalnom sastavu, postoji tu još par stvari. Prvo, kada su konsultanti duže vremena u Beogradu (a pritom nisu smešteni u hotelu (polupansioni, hotelski meni)) uskoro će, osim što su eksperti za neku poslovnu oblast, postati i eksperti za beogradske restorane i doći će do toga da će uskoro imati bolju ideju od vas kuda na večeru. Pošto brzo apsolviraju domaću kuhinju (a svi redom su konstatovali da se ovde jede obilno i “mesnato”, ako ne drugačije – onda po kilaži koju su za uspomenu odneli iz Beograda) u obzir dolaze i svi ostali restorani. Lepo je kad u restoranu postoji jelovnik i na engleskom jeziku (ali to nije baš uvek slučaj), pa je još bolje da se malo bacite na učenje naziva domaćih i drugih jela na engleskom pre nego što pođete na zajedničku večeru.

Plaćanje? Zar da vama, izvornom srpskom domaćinu, stranac plaća večeru u sred Beograda?! A što da ne? Šalim se, naravno, a opet – u svakoj šali… To je, u najkraćem, stvar vaše procene. Možda vi, kao predstavnik vaše firme, imate karticu za reprezentaciju ili pravo da sutradan na blagajni naplatite račun od večere, a možda i vaši konsultanti imaju stavku u budžetu projekta namenjenu upravo za takve prilike. Pre nekoliko godina, kada je ceo projekat počinjao, neto dnevnica konsultanta bila je vrlo bliska prosečnoj ili čak boljoj plati zaposlenog u našoj firmi. To je bilo jasno i nama i njima, pa se niko nije osećao nacionalno ugroženim što su najčešće konsultanti plaćali večeru. A pošto je ionako u pitanju bila donacija našoj firmi, ispada da smo mi njima plaćali večeru. Pa eto, bilo je pola – pola. Naravno, ako ste rešili da izvedete vašeg konsultanta (stranog partnera) na ručak ili večeru, a pritom poveli i vašu celu familiju, jasno je da ćete vi biti glavni i to raspolažući privatnim, sopstvenim fondom.

Kao i većina zapadnog sveta, i vaši strani partneri će ceniti mesta (restorane) koja nisu previše bučna i u kojima je pušački deo jasno odvojen (ili ne postoji). Pošto već postoji i značajan deo našeg sveta (većina?) koja takođe ceni takvo okruženje, to neće predstavljati nikakav problem.

Prigodni pokloni

Vaši strani partneri će vrlo brzo (uz vas ili i bez vas) naučiti nazive domaćih rakija, šljivovice, loze i vina i znaće da cene dobru čašicu. Neki od stranaca su se prilično isticali svojim kapacitetom za konzumiranje alkohola, ali ovom prilikom nećemo otkrivati njihovu nacionalnu pripadnost. Kada smo već kod pića, da malo pomenemo i rastanke! Vaši strani partneri će kad-tad završiti poslove i zaputiti se ili nazad u svoju zemlju ili na neki drugi projekat, obično u druge “tranzicione” zemlje. Ili će skoknuti kući pred božićne i novogodišnje praznike.

E, tu smo već na terenu prigodnih poklona. U trenutku kada birate neki poklon, verovatno ste već dovoljno upoznali vašeg novog kolegu i već imate jasne ideje šta bi ga obradovalo. Sa druge strane, poklon ipak treba da asocira na zemlju Srbiju ili Beograd, makar u tragovima. Od serije poklončića kojima su se naši konsultanti (prilično) iskreno radovali bili su i muzički diskovi Pavla Aksentijevića i grupe Zapis, Biljane Krstić, Jovana Maljokovića… ali nisu bili gadljivi ni na naše piratske kompilacije mp3 muzike i DIVX diskova zaostale iz vremena e-pijace ispred SKC-a. Jedan od konsultanata koji je tokom boravka u Beogradu postao deda bio je presrećan kad je dobio gomilu crtanih filmova na DVD-ju (koliko znam, nisu ga uhvatili na granicama EU).

Omiljen poklon bio je i “Vodič kroz srpski mentalitet” od Mome Kapora, a lep poklon su bili i DVD o “Miroslavljevom jevanđelju”, ili pak “Gde cveta limun žut”. Bile su tu i razne mape i knjige o Beogradu, a za konsultante – turiste dobrodošla je i svaka kvalitetna auto-mapa Srbije. Što se tiče pića, domaća vina i rakije su uvek bili odličan poklon, a sa otvaranjem “Rakia bara” na Terazijama, biranje poklona je postalo pravo zadovoljstvo. Opet, moram da primetim da je izuzetnog uspeha imala rakija koju pravi moj tast, čuvena “Tastovača”, (sve sa njegovom slikom na etiketi), koja se pila proteklih godina, osim na obroncima Suve planine, još i u Beogradu, Dablinu, Belfastu i Geteborgu!

Oprobani lekovi

Pošto su konsultanti tek posle par meseci do godinu dana shvatili kako domaća pića fantastično štite od beogradskih virusa i bakterija, ipak se dešavalo (mada retko) i da se razbole dok su u Beogradu. I u tim situacijama su se ponašali blisko našem mentalitetu – nisu trčali kod lekara niti na privatne klinike, već su jako cenili domaću amatersku pomoć – sve moguće tabletice i propolise za grlo, defrinole, probiotike – sve ono što i nas domaće održava na nogama kada bi trebalo da legnemo i da se lečimo.

Kada se, posle nekoliko godina zajedničkog rada, sprijateljite i zbližite sa vašim stranim partnerima, to ne znači da će intenzitet posla na projektu ili dotadašnja profesionalnost biti na bilo koji način ugroženi. Što se posla tiče, sve ostaje kako je i bilo, a mnoge stvari čak i bolje funkcionišu (što je, ipak, više posledica bolje naučenog jezika i bolje naučenog posla – zbog čega su konsultanti uostalom i bili u Beogradu).

„Nepoželjne“ teme

Tokom svakodnevne komunikacije sa strancima povremeno ćete doći i do raznih “osetljivih” i političkih tema. Kao pravi Srbi, uskoro bi vaši konsultanti počeli da se interesuju i ko će kako proći na narednim izborima, ko će sa kim u Vladu, ko će za Predsednika države, a ko za Premijera… Kada bi vam baš puno dosađivali sa takvim pitanjima, dovoljno je bilo da, onako usput, zapitate: “Da li je Bond, Džejms Bond, radio za MI5 ili za MI6?” i odmah bi prestali. Ili im kažete, kao Monti Pajton: “Nisam očekivao špansku inkviziciju!” Politika je, dakle, uvek bila pomalo prisutna, a kada bi baš preterali, dok smo zajedno sedeli i radili na projektu  – proveren i grub način da se kaže “dosta” bilo je i kratko prikazivanje fotografija bombardovane toplane na Novom Beogradu (gde su nam bile kancelarije), iz 1999. godine.

Osim toga, obožavali su da, putem SMS-a, izjave “saučešće” kada naša fudbalska reprezentacija (tada to još nisu bili orlovi) izgubi sa nekih 5-6 : 0; ali ni mi nismo ostajali dužni.

Usvajanje navika

Kada bi se u Beogradu ostajalo i preko vikenda, naši stranci su obično organizovali kratke izlete po okolini Beograda, ali i do Divčibara, Tare, pa po manastirima Srbije… E sad, većina nas je tokom vikenda imala kojekakve porodične obaveze, dok su konsultanti bili potpuno slobodni. To je značilo da sami krstare po Srbiji, ali – u krajnjoj liniji to je i bilo logično. Ja lično, a i dosta ljudi koje poznajem, kada se nađu u inostranstvu, najviše vole da sami putuju i šetaju po novim predelima i gradovima. Tako je bilo i ovde, s tim da su naši konsultanti prenosili dosta te avanturističke energije i na nas ostale – pa smo, čak i kada su oni napustili Srbiju, nastavili da obilazimo lepote svoje zemlje!

Uzvratne posete

A, uzgred, bilo je veoma prijatno i ispunjavalo nas je nekom vrstom ponosa, kada su konsultanti u Beograd dovodili i svoje supruge i porodice, što je samo dodatno pokazivalo da su se ovde osećali veoma prijatno. Mada, ko zna, možda su se vraćali previše raspoloženi iz Beograda, pa je poneka supruga došla u kontrolu?

I, za kraj – početkom ove godine došlo je vreme i za pravi rastanak (kraj višegodišnjeg projekta). Mogu samo da kažem da smo i dalje u kontaktu – e-mailom, telefonom… I mogu da kažem da, i posle skoro godinu dana od rastanka, ovi naši prijatelji, koji i dalje putuju i rade širom Evrope (a i sveta), stalno obnavljaju pozive da ih posetimo – u Dablinu, u Geteborgu i u južnoj Francuskoj (gde su se naselili neki Severni Irci i Škotlanđani, da se u miru bave vinogradarstvom). Pa, nije da se ne spremamo…

Share.

About Author

Comments are closed.