Putovanja: Turistički benefiti kongresa

0

Piše: Slobodan Ogrizović

Poslednja tri dana oktobra prošle godine u hotelu “Zvezda”, u Vrnjačkoj banji održan je Međunarodni kongres ELEKTRANE 2008. Skup organizovan od strane Društva termičara Srbije nije predstavljao iznenađenje u organizacionom smislu. Dakle, sve je bilo standardno – koktel dobrodošlice, popodnevno otvaranje kongresa, dolazak državno-ministarske svite, pozdravni govori, uvodne prezentacije, stručne prezentacije narednih dana… No, ovaj tekst i nema za temu tu dimenziju kongresa, niti njegovu stručnu stranu (mada je bilo i tema vezanih za menadžment), već predstavlja pokušaj da se da skroman lični doprinos ranije započetoj priči o putovanjima i, u okviru njih – kongresnom turizmu. Jer, kada već odete van svog mesta prebivališta, šteta je da put i slobodno vreme na kongresu ne upotrebite za obilazak okolnih turističkih lokacija. Ovog puta upriličen je zajednički izlet do manastira Žiča (to popodne je vaš izveštač, s obzirom da je već ranije posetio Žiču, iskoristio za jedan drugi izlet – o tome u daljem tekstu), a u slobodno vreme i po okončanju kongresa mogli smo još malo da se “bavimo turizmom”, potpuno opčinjeni čarobnim jesenjim bojama Srbije.

Prošle godine obeleženo je punih 140 godina od osnivanja “Osnovatelnog fundatorskog društva lekovite kisele vruće vode u Vrnjcima”, a da se Rimsko carstvo nije raspalo danas bi Rimljani, sudeći po starom rimskom izvoru Fons Romanusu, obeležavali možda i 1500 (ili više) godina korišćenja lekovitih i toplih vrnjačkih izvora. Danas je Vrnjačka banja i najveće i najčuvenije banjsko lečilište u Srbiji, ali istovremeno i pravi, moderni turistički centar. U blizini su Goč, Željin, Stolovi i ne mnogo udaljeni Kopaonik, tako da u letnjim večerima planinski vazduh proćarlija kroz mesto nepogrešivo prateći dolinu vrnjačkih rečica (Vrnjačka i Lipovačka reka). Duž Vrnjačke rečice pružaju se banjska šetališta zaštićena stablima lipa u skoro celoj dužini od dva kilometra. Kada se umorite od šetnje, čekaju vas brojni banjski restorani i kafići, a nama je posebno simpatično bilo da sedimo na centralnoj poziciji – u “Švajcariji”, pijuckajući kapućino.

Na nekoliko metara od “Švajcarije”, vrativši se do Vrnjačke reke, naići ćete na čuveni Most ljubavi. Kako piše na tabli ispred mosta, uoči Prvog svetskog rata zaljubili su se i jedno drugom obećali učiteljica Nada i oficir Relja, toliko da je izgledalo da veće ljubavi na ovome svetu nema. Avaj, Relja ubrzo ode sa vojskom u Grčku, gde se kasnije zaljubi u prelepu Grkinju i raskida zaruke sa Nadom, koja od tuge umire, mlada i nesrećna. “Devojke potresene Nadinom sudbinom, u želji da sačuvaju ljubav, na katance ispisuju svoja imena i imena svojih dragana i vezuju za ogradu mosta koji je bio omiljeno sastajalište Nade i Relje, a ključeve simbolično bacaju u reku…” Most ljubavi je prava pravcata turistička atrakcija koje se ne bi postidele ni belgijske ni švajcarske, a ni (trenutno u modi) slovenačke banje.

Na trgu ispred “Švajcarije”, nalazi se i skulptura zvana Gočko, tj. vrapčić džinovskih dimenzija sa šajkačom i opancima, maskota čuvenih Igara bez granica koje su 1990. godine održane u Vrnjačkoj Banji. Preko puta je “Školski restoran”, gde nove generacije ugostitelja vežbaju kako bi i u narednim decenijama održale visok nivo usluga kakav se danas dobija svuda u Banji. Kroz rukom napisani đački meni ponudiće vam se dobra jela, po dobroj ceni.

Na glavnoj štrafti naći ćete još puno zanimljivih i doteranih restorana, kafića – galerija, kao i poznatu “Belu lađu” na ulazu na korzo. Duž korzoa ili malo uvučeni nalaze se brojni hoteli i vile. Smeštaj možete naći i ako zađete u brdovitije predele, sa jedne ili druge strane rečice, a za ljubitelje wellnessa nedavno je otvoren IWA – wellness centar, u naselju “Raj”, s luksuznim apartmanima i svim mogućim zadovoljstvima: đakuzi, tepidarium, frigidarium, hamam, solarium, sauna… Uz svaku vilu, restoran i hotel nalazi se tabla sa istorijskim podacima objekta.

Centralni park je izuzetno lep, perfektno sređen, u harmoničnim cvetnim aranžmanima. Na drugom platou, blizu vile “San”, nalazi se divno uređena padina, na čijem vrhu je letnji amfiteatar, a malo dalje, na zaravni, nalazi se i mesna crkva. Ukratko, sve je na svom mestu, doterano s pažnjom i ljubavlju. Pa ako ste možda i imali neke predrasude prema Vrnjačkoj banji, par sati “banjanja” biće vam dovoljno da potpuno drugim očima gledate na ovo mesto.

Izlet na Goč

Jedino slobodno popodne tokom savetovanja iskoristili smo da se malo provozamo po Goču. Do vrhova Goča se stiže veoma lako – samo se od Vrnjačke banje zaputite uz rečicu uzbrdo i dalje pratite sasvim dobar asfaltni put. Dok se vozite, sa leve i desne strane promiču prvo listopadne a zatim i zimzelene šume Goča. Kraj oktobra bio je zaista pravo vreme da se ovuda prođe, jer ne postoji boja kojom šuma i proplanci nisu bili obojeni.

Kada dođete blizu vrha, desno se odvaja put ka malom naselju, sa pre izvesnog vremena podignutom drvenom crkvom – zapisom, a kasnije i malim veštačkim jezerom odakle se Vrnjačka banja snabdeva vodom. Od jezera dalje nema više asfaltnog puta, tako da smo okrenuli nazad i pravcem za Stanišiće i Bzenice došli do Mitrovog polja (ili Čolovog, ili Čolinog polja). Ovde se nalazi kamp Crvenog krsta, sa brojnim sportskim terenima i obližnjom rekreativnom skijaškom stazicom i žičarom. Pravi raj za decu. A najzanimljiviji detalj je veliki bazen, olimpijskih dimenzija, sa termo-mineralnom vodom. Nažalost, bazen je bio prazan, iako je prijatan oktobarski dan dopuštao razmišljanje o brčkanju u toploj vodi.

Mitrovo polje je naprosto opkoljeno planinskim vrhovima  – Ljukten, Vrhovi, Željin, Vranja stena i Provaljeno guvno (vrhovi visoki od 996 do 1785 metara). Većina je na svega 2 km od Mitrovog polja, pa je ovo pravo mesto za planinarske izlete.
Spuštajući se dalje padinom Goča dolazi se do seoceta Pleš, na rečici Rasini, gde se smestio ribnjak Salus, vlasnika Danila Stajkovca, gde u divnom etno ambijentu pored male vodenice možete uživati u (kalifornijskim) pastrmkama,  domaćem siru, paprikama, krompiru i lepinjama. Pravi raj. Jedva da prođe neki automobil; na sve strane cveće; pod nogama jarko zeleni travnjak, a okolo, po padinama Goča, šume kao da se takmiče u kombinovanju i slaganju boja…

Nekako se naterasmo da nastavimo dalje. Posle manje od kilometra nailazi se na tablu-putokaz za manastir Svetih vrača Kozme i Damjana. Da biste došli do manastira prelazite drveni most, a zatim idete još par stotina metara pored  njiva, kupinjaka i malinjaka. Manastir je izgrađen 2003. godine i divno je sređen. Porta je sva u zelenilu i cveću, a u vreme našeg dolaska tu je bila čak i ljuljaška za decu.

Put nas je od manastira vodio dalje, kroz selo Grčak, a zatim pored grada – tvrđave Koznik, na vrhu okolnog visa. Radi se o srednjovekovnom župskom gradu koji narod zove i Jerinin grad. Teško je pristupačan na svojih 922 metra nadmorske visine, ali zato dominira nad celim predelom, tj. Rasinom. Grad se takođe vezuje i za velikog čelnika Radiča Postupovića, legendarnog vojskovođu Despota Stefana (ako to još niste uradili, pročitajte knjigu “Vitez u doba zla” od Nikole Moravčevića). Orijentacije radi, od Vrnjačke banje do Mitrovog polja imate 22 kilometra, a isto toliko i od Mitrovog polja do Aleksandrovca.

Uskoro se prolazi i preko raskrsnica na kojima se putevi odvajaju za Jošaničku banju, a zatim i za Brus. Mi smo nastavili ka Aleksandrovcu, kroz Aleksandrovačku Župu, krivudavim i ne baš sjajnim putem. Put prolazi skoro kroz ceo Aleksandrovac, da bi se zatim jedan krak odvojio za selo Rataje, pravac koji je vodio ka regionalnom, već poznatom putu ka Trsteniku i Kraljevu. Ni tu nije bio kraj, pa smo posle nekoliko kilometara skrenuli ka selu i manastiru Rudenica. Uz malo korišćenja GPS-a (Gledaj i Pitaj Seljake) pronašli smo manastir, ali nažalost, u manastiru nije bilo nikoga, ulaz u portu je bio otključan, ali je sama crkva bila zaključana. Šta se može…

Manastir je podignut 1402. godine, za vreme Despota Stefana i Vuka Lazarevića, a zatim je obnovljen i drugi put osvećen 1936. godine, zahvaljujući episkopu Žičkom Nikolaju Velimiroviću. Crkva je posvećena svetom proroku Iliji, a tu je i obližnja manastirska česma podignuta 1963. godine.

Uz nešto neizbežnog lutanja, što nijednog ozbiljnog turistu ne bi trebalo da sekira, i posle nekoliko kilometara makadamskog puta iz sela Rudenica dolazite do već pomenutog sela Veluće (i istoimenog manastira).

Tekst u celosti možete pročitati ovde

Share.

About Author

Comments are closed.