Piše: Damir Delić Đuljić (Preuzeto sa ASEE.biz)
Zanosni miris Istre, tartufa i jeseni 2016.godine, Motovunsku ASEE (Adižes Southeast Europe) priču o putu prema top formi najbolje ilustrira jedan večernji događaj, onaj van radnog vremena, iz posjete vinariji Tikel. Za one koji nisu imali sreću biti tamo, Motovun i Istra djeluju poput emocionalno autonomne pokrajine na području bivše Jugoslavije, u kojoj ne postoje problemi. Pristupačni, bistrooki, jednostavni ljudi, neka opijajuća ljepota, gorka i slatka poput istarske travarice, i zajednički dojam da Istra nije turističko mjesto, nego mjesto na kojem želite ostati.
Jedna snažna impresija me vraća u grupu ljudi iz vlasničkih i upravljačkih struktura firmi kožarskog, ugostiteljskog, prodajnog, strojarskog, kompjuterskog, računovodstvenog i javnog sektora, i posjetu gospodinu u vinariji koji je držao prezentaciju o proizvodnji istarske malvazije, ulja i Terana.
„Nismo mi religiozni, ništa ne slavimo“, kaže nam dobroćudno domaćin, naglašavajući u uvodu da vrlo brzo i jednostavno proda cjelokupnu godišnju proizvodnju, i ulja i vina. „Ko ne bi radio ovdje“, piše u pogledima kolega, dok domaćin pojašnjava sorte vina i grožđa, govori o dnevnim i godišnjim obavezama kojim ispunjava svoju poslovnu svrhu i nastoji osvojiti i sačuvati klijente. „Sve proda, brzo i jednostavno“, i dalje piše u pogledima kolega koji kuckaju čaše i degustiraju sir i masline, premotavajući po glavi sve djeliće svojih složenih proizvoda i usluga koje je tako teško prodati…
Tekst u celosti možete da pročitate u virtuelnom izdanju časopisa.
