(I to je) Prodaja: Stranac u Zemlji Čuda

0

Piše: Vladimir Majstorović

Prema istraživanju koje je uradio “Lonely Planet” glavni grad Srbije Beograd proglašen je za svetsku prestonicu dobrog provoda. Pored Beograda na top listi nalaze se još i Montreal, Buenos Ajres, Dubai, Solun, La Paz, Kejp Taun, Baku, Okland i Tel Aviv. Godine lošeg marketinga, zbog kojeg Beograd dugo nije bio na svetskoj turističkoj mapi, najzad su prošle, kaže se u oceni o Beogradu, prenosi Rojters. Beograd je svet, pa je tako i ponuda noćnog života vrlo raznolika, piše Dojče Vele…

„Kupci ne očekuju da budemo perfektni. Oni samo očekuju da sredimo stvari kada one pođu pogrešnim tokom“
Donald Porter

Kada sam pročitao gore navedeni tekst prvo moje osećanje je bilo ponos što živim u takvom gradu, ali ubrzo nakon toga blesnula mi je misao: „Bolje bi bilo da smo svetska prestonica usluge!“ Međutim, odmah mi se u glavi pojavila slika svih onih naroda koji već generacijama stvaraju predstavu o tome da je čovek koji im ulazi u radnju „kralj“, pa sam se uplašio da u tom nadmetanju mi nemamo nikakvu šansu. U Švajcarskim selima već dve stotine godina decu uče da je onaj čika koji je došao kod njih na nedelju dana gost i da je potrebno da budu mirna kada on spava. Njima je u genetiku ušlo da umeju da budu na usluzi. Nama je u genetiku ušlo da treba da se provodimo, a da stranci treba da služe, pre svega, kao neko ko će se diviti tome kako se mi provodimo, gledati nas sa zavišću i rečima: „Džaba meni sve moje pare. Vi umete da živite!“

Ako se svi slažemo da smo u nadmetanju po pitanju ljubaznosti i dobre usluge sa onima koji u tome imaju dugu tradiciju u startu hendikepirani, onda se nameće potreba da jednostavno radimo ono u čemu smo najbolji. „Radite ono šta radite tako dobro da će ljudi poželeti da to ponovo vide. Čak će povesti i svoje prijatelje“, govorio je Volt Dizni. Nema druge. Reči starog dobrog Volta sigurno se odnose i na nas. A u čemu smo mi najbolji? Kad malo razmislim, nama nema ravna u – bahatosti. Svi smo joj svedoci. Zato sam spreman da sa ljudima koji odlučuju o tome u kom pravcu će ići turistička ponuda našeg glavnog grada predložim određene aktivnosti. Kao što ćete videti „crvena nit“ koja se proteže kroz sve te aktivnosti je upravo bahatost. I sami je srećemo na svakom koraku, pa ju je samo potrebno proglasiti za strateško sredstvo na osnovu koga ćemo postići da Beograd zadrži ovo prestižno mesto svetske prestonice provoda. Jer, kao što znamo, daleko je teže ostati na vrhu nego do njega stići.

Odmah da se zna

Ukoliko gosti dolaze avionom, pri sletanju na Beograski aerodrom stjuardesa treba da obavesti goste da su dobro došli u naš grad (svetsku prestonicu provoda), ali i da im kaže da ostanu na svojim mestima dok domaći putnici ne izađu. Takođe, prilikom podizanja prtljaga i na pasoškoj kontroli treba organizovati da strani putnici sačekaju da i poslednji naš putnik obavi sve što je potrebno, pa tek onda da se njima to omogući. A da bi im odmah bilo jasno da se radi o čistoj bahatosti a ne o slučajnom propustu valjalo bi da po zidovima budu okačeni posteri naših ljudi koji u redovima čekaju ispred stranih ambasada. U tu svrhu dobro bi bilo prevesti na engleski neke naše narodne poslovice. Na primer, u ovom slučaju bi sasvim prigodna bila ona „ko se zadnji smeje najslađe se smeje“.

Nepodnošljiva lakoća prevoženja

Sledeći na kojima je velika odgovornost su taksisti. Oni su godinama pravi „brend bahatosti“. Do duše, primetio sam u poslednje vreme da pojedini među njima uče strane jezike, stavljaju kravate i strancima se obraćaju sa „please“. Zaista patetično za profesiju koja je još sedamdesetih godina prošlog veka izborila za sebe naziv „kraljevi beogradskih ulica“, daleko pre pojave „kraljeva asfalta“ i „kraljica splavova“. No, takvih je još uvek malo da bi mogli da ugroze „imidž brenda“ građen na prepoznatljivom ponašanju – neka se putnici kojima treba taksi vozilo malo umore vukući kofer po aerodromu, a taksisti ih lepo sačekaju  napolju. Mogu da igraju šah na primer. Kada se stranac pojavi, neka ga prvo neko od kolega zamajava par minuta dok se partija šaha ne završi i tek onda pusti u kola. U kolima, naravno, trešti narodna muzika. Još kada bi sva taksi vozila koja prevoze strance mogla da uključe sva četiri žmigavca i na taj način daju signal ostalim učesnicima u saobraćaju, a da ovi pak budu dužni da otvaraju prozore i pokazuju tri prsta…

Da ne zaboravim najvažnije obeležje „brenda“ – isključen taksimetar. A ukoliko stranac pita koliko će koštati vožnja sledi nonšalantno odmahivanje rukom: „No problem, dogovorićemo se“.

Tekst u celosti možete pročitati ovde 

Share.

About Author

Comments are closed.